Micro Four Thirds standard je razvijen upravo da riješi taj problem, a mi smo probali jedan od trenutno najpoželjnijih SLR-like modela.
Panasonic je jedna od onih firmi koja djeluje na globalnom nivou i pokriva širok spektar potrošačke elektronike, ali na neki način, bar kod nas, nije dovoljno eksponirana. Zbog toga često možemo naići na korisnike koji ovo ime uzimaju sa dozom rezerve, jer ko je čuo da pored Canona, Nikona ili Olympusa – neko kupuje Panasonic fotoaparate ili televizore, umjesto Sonya ili Philipsa? Pa, slobodno možemo reći neupućeni, jer je u ovoj japanskoj korporaciji tim inženjera izuzetno jak, a svojim idejama i rješenjima svrstavaju Panasonic među vodeće u svijetu po kvaliteti svih vrsta ekrana, video kamera i druge potrošačke opreme. Zbog toga smo sa poštovanjem i znatiželjom pristupili testu Lumix DMC-G2 fotoaparata. Lumix DMC-G2 je zapravo nasljednik DMC-G1 modela koji je pokrenuo mini revoluciju, jer je bio prvi uređaj koji je koristio Micro Four Thirds sistem. Sa ovim standardom, kojeg su zajedno razvili Olympus i Panasonic, iz standardnog Single-Lens Reflex / SLR sistema uklonjeno je mnogo elemenata kao što su ogledalo, elektronski kontakti između kućišta aparata i objektiva, jedinica optičkog tražila (pentaprizma), čime se uštedjelo na prostoru i dobila mogućnost upotrebe manjeg, lakšeg i jednostavnijeg tijela aparata, koje i dalje koristi ležište sa izmjenjivim objektivima. Naravno, bilo je mnogo polemike oko prednosti i mana ovog sistema, ali – upotrebljava se. Možda ste već shvatili, zbog većine nabrojanih elemenata koji su eliminisani kod ovog sistema, ovo u tehnološkom smislu nije “pravi“ digitalni SLR aparat, pa za ovakve aparate često možete pronaći oznake kao DSLR-Like ili samo digitalni aparat sa izmjenjivim objektivima.
Logično, Micro Four Third filozofiju slijedi i G2 model. Ako se ranije niste susretali sa nekim od SLR aparata, ovaj uređaj vam se može činiti glomazan, ali naprotiv, on je osjetno manji čak i od najmanjih entry-level SLR aparata. Ergonomija i dizajn su sa neobičnom crveno/bordo bojom kućišta dopadljivi, što samo po sebi ukazuje i na ciljnu skupinu, ali nam se nije svidjela završna obrada plastike od koje je izrađeno tijelo. Previše je glatka, pa povremeno može “klizati“ u ruci, posebno u vrućim danima i sa znojnim rukama.
Izgled kućišta se nije mnogo mijenjao u odnosu na model G1, ali ako direktno uporedimo oba modela, možemo primijetiti da G2, logično, ispravlja mane svog prethodnika. Kontrole, dugmad i točkići koji su izvedeni po kućištu su pametnije raspoređeni, pa će se brzo snaći čak i oni koji se po prvi put susreću sa aparatom ovog tipa. Tada ćete sigurno uočiti i ono što pokriva skoro dvije trećine zadnjeg dijela i zapravo G2 čini toliko posebnim – njegov 3-inčni / 7,6 cm LCD osjetljiv na dodir. Je li vam sada nešto jasnije? Nije? Pa dobro, touchscreen nije ništa novo u svijetu fotoaparata, ali ovo je prvi aparat sa izmjenjivim objektivima koji se kontroliše prstipa. Možda zvuči glupo, ali ovo se Panasonicu ne može osporiti. Ekran je skoro veličine kao na modernim naprednim telefonima, još ako dodamo da se može preklopiti za 180 i rotirati za 270 stepeni, postaje idealan alat za kadriranje u svim mogućim situacijama. Prikaz je odličnih karakteristika – visoke rezolucije, živih boja i prirodnog kontrasta, sa osvježenjem koje bi po dnevnom svjetlu skoro mogli uporediti sa SLR optičkim tražilom. Sa manje svjetla kašnjenje postaje izraženije, ali ne tako strašno i iritantno. U rijetkim situacijama kada prejako svjetlo nadmašuje karakteristike LCD-a, Live View jednostavno možemo prebaciti na elektronsko tražilo (Electronic ViewFinder / EVF) i gledati kroz okular. Kontrolisa aparata putem ekrana definitivno zahtijeva dosta navikavanja. Prvenstveno zbog toga što aparat uvijek držimo u desnoj ruci, pa za sve one koji nisu ljevaci, tipkanje lijevom rukom po malim ikonicama, ponekad može biti neprecizno i frustrirajuće. U protivnom, spuštanje aparata, prebacivanje u drugu ruku i kontrolisanje je čisti gubitak vremena i nepotrebno.
Sa druge strane, ako vam prilagođavanje ide od ruke, ili ako se aparat koristi na stativu, touchscreen dobija svoju pravu vrijednost: prije svega, ubrzava kretanje i podešavanje opcija kroz menije, a pored toga, uglavnom sve bitne funkcije su izvedene na kratice.
Ono što se najviše potencira, a ujedno je najveća prednost kontrolisanja aparata prstima, jeste jednostavan odabir tačke fokusa. “Piknemo“ prstom na displej gdje želimo da aparat fokusira i gotovo. Pored toga, tu je i mogućnost automatskog fokusiranja i okidanja kada dodirnemo ekran. Da, da – okidanja. Cool, zar ne?! Također, pregled i listanje fotografija povlačenjem prsta lijevo-desno ili zumiranje tipkanjem po fotografijama, još je jedna vrijedna prednost ove tehnologije na koju nas polako navikavaju napredni telefoni.
Da ne bi bilo zabune, pored mogućnosti kontrolisanja putem touchscreena, G2 se može bez problema kontrolisati i na “konvencionalni“ način, putem dugmadi i točkića, ali tada propuštate svu draž novog interfejsa, a ovu mogućnost bespotrebno plaćate.
Vratimo se sada standardnim karakteristikama. Za “hvatanje“ slike zadužen je Live MOS senzor sa efektivnih 12 megapiksela na svojoj površini. Panasonic je kombinovao dva standarda i svoj senzor obogatio kvalitetom fotografija sa CCD-a, a malom potrošnjom energije sa CMOS senzora. Pored njega, tu je i novi Venus Engine HD II procesor koji dodatno unapređuje procesiranje snimljenih slikovnih podataka. U testnom kit pakovanju dobija se novi Lumix G Vario objektiv raspona 14-42 mm (28-84 mm ekvivalent) sa blendom f/3.5-5.6 i ugrađenom MEGA O.I.S. optičkom stabilizacijom slike. Karakterišu ga mala masa i dimenzije, što zapravo jeste bit Micro Four Third sistema, ali i prilično brz autofokus i tih rad. Međutim, ovdje nailazimo na jednu od mana ovog sistema: trenutno slabu ponudu dodatnih objektiva koja se svodi na ukupno desetak, ukljućujući Olympus modele koji se mogu koristiti na ovom aparatu. Problem se može riješiti nabavkom odgovarajućeg adaptera sa kojim se kompatibilnost proširuje na standardne Four Thirds objektive, ali opet treba biti obazriv, jer autofokus sistem neće raditi na svakom.
Obzirom na namjenu aparata, integrisani su svi operativni modovi (Auto, Manual, Aperture/Shutter Priority), kao i brojne predefinisane scene. ISO osjetljivost ima raspon od 100 do 6400, a vrijednosti do 1600 daju fantastične rezultate. Vrijedi spomenuti nekoliko AutoFocus modova sa detekcijom prepoznavanja lica, kao i AF Tracking mod koji će pratiti odabranu tačku bez obzira da li se pomjerao subjekat ili mijenjao ugao fotografisanja. Ovo je nešto čime se ne mogu pohvaliti čak i neki jači DSLR modeli. Ono što korisnici u posljednje vrijeme najviše gledaju kod digitalnih fotoaparata je – snimanje videa. Kada već investirate u aparat, zašto ne dobiti i pristojno snimanje videa? U Panasonicu su to uredno prepoznali i u G2 ugradivši podršku i ispravivši najveći propust kod njegovog prethodnika. Aparat može snimati 720p HD video u AVCHD Lite formatu. Od standardnog AVCHD formata, isti se razlikuje po rezoluciji (1280 x 720p), a i kompresija je manja kako bi se omogućila upotreba formata na hardveru manje snage, kao što su fotoaparati. Bez obzira na to, kvalitet snimka je za jedan fotoaparat odličan. Upotreba ne ide dalje od neke “kućne radinosti”, ali u segmentu fotoaparata, ovo je iznad prosjeka. Plus dajemo ugrađenoj stabilizaciji u objektivu, ali i zanimljivu mogućnost kontrolisanja otvora blende i dubinske oštrine za vrijeme snimanja videa. Ovo u mnogome zavisi od mogućnosti objektiva, pa bi objektiv sa većim otvorom blende 2.8 ili manjim, pružio još više zabave. Želite li stvarno malo više, interesantan je stereo priključak za mikrofon, kako bi se video obogatio kvalitetnijim zvukom. Za ovaj mod je sa gornje strane, uz okidač, izvučeno i posebno dugme za trenutni pristup snimanju videa. Sa ovakvim video apetitom, ali i za snimanje fotografije, biće potrebno dokupiti SDHC karticu. Integrisana punjiva Li-ion baterija se dobro pokazala na testu. Zahvaljujući maloj potrošnji senzora moguće je izvući oko 300 fotografija ili malo manje uz često korištenje video moda.
Ukupne performanse i kvalitet fotografija sa kit objektivom su nadmašile naša očekivanja. Fotografije su oštre, posebno ako ih koristite u RAW formatu, sa dobrim dinamičkim rasponom i za nijansu slabom zasićenošću boja. Već smo spomenuli dobru kontrolu digitalnog šuma na većim ISO osjetljivostima, a ukupno pozitivno iskustvo zaokružuju brz autofokus i upotrebljiva optička stabilizacija.
Što nas na kraju dovodi do ciljne skupine. Zbog manjeg izbora objektiva mali broj foto profesionalaca će se odlučiti za G2, ali na njih Panasonic svakako ne računa previše. Oni koji dolaze iz svijeta kompakta želeći više kontrole, slobode i kreativnih mogućnosti, a pritom hoće relativno lagan aparat sa fleksibilnošću jednog SLR-a i – ne zaboravimo – kvalitetom fotografija koja pripada toj klasi, u G2 mogu pronaći puno vrijednosti. Aparat nije jeftin, ali kombinacija kvaliteta slike/videa i izmjenjivosti objektiva u prenosivijem aparatu od SLR-ova se plaća.

Ostale vijestiArhiva