Damir Urban u petak, 28. septembra, ponovo je gost Sarajeva. Nakon svirke uz Sarajevo Film Festival, koju su brojni njegovi fanovi propustili zbog nepopularnog termina, u tri poslije pola noći, Urban ovog puta nastupa u 21 sat u Domu mladih.
Intervju s ovim osebujnim umjetnikom, rođenim Riječaninom, tvrdokornim rokerom radili smo dan nakon njegovog 44. rođendana, koji slavi 19. septembra. Zatekli smo ga u roditeljskoj kući. Pomagao je majci i ocu sa poslovima u dvorištu. Damir je, inače, poznat kao brižan sin. S dosta ljubavi vodi brigu o svom ocu, koji je godinama nepokretan zbog multiple skleroze.

Milica i Malik
- Trenutno sam došao kod njih da prespavam. Supruga me je izbacila iz stana - kazao nam je uz osmijeh.

Šta se dešava?
- Farbamo stan. Radnici su nam došli. Mijenjamo raspored namještaja s obzirom na to da je škola počela. Maliku moramo promijeniti sobu, ova stara mu nije bila baš uvjetna za učenje. On već ide u peti razred. Sada je već mali momak koji mora raditi i učiti. Milica je odlučila da mu napravimo bolji prostor za rad. I sad, eto, ja patim.
Dolazite nam ponovo. Preskočit ćemo standardnu najavu. Sarajevska publika je teška, kažu muzičari. Istina? Mit? Ili podilaženje onoga koji u tom momentu treba izaći na jednu od sarajevskih bina?
- Publika se, zaista, razlikuje. Ljudi koji nastupaju u velikim gradovima, znaju da je riječka publika teža od zagrebačke, da je sarajevska publika teža od beogradske... Radi se o tome da je svaki veći grad kritičniji prema izvođaču nego mala sredina, koja je jedva dočekala da im dođe taj dašak grada.
Sarajevo je veliki grad, koji je povijesno prošao svega i svačega. Teško je, nakon svega što vam se desilo, doći u Sarajevo i prodati neku holivudsku priču ili u muzici "m... pod bubrege". Tako da je istina da je Sarajevo za...... publika. Ali ne zato što nije dovoljno opušteno, ne zato što ne zna cijeniti nečiji rad nego zato što je taj grad toliko puta nadrljao u životu da od izvođača traži više. Nijedan grad koji je takvo nešto prošao, ne može imati jednostavnu publiku. Ne možeš jednostavno doći, pokupiti pare i pobjeći iz tog grada.
Često Vas prozivaju da napravite koncert u velikoj dvorani. Zanima li Vas uopće da pjevate pred punom, recimo, Zetrom? Ili Vam je draža intimna atmosfera nekog kluba.
- Ne znam. Kada radiš veliku dvoranu, da bi dobio i srednjoškolce i majke s djecom i penzionere, ulaznice su jeftinije, koncert počinje u osam i onda mu i koncept mora biti takav da držiš atmosferu u tenziji, jer ipak je tu nekoliko hiljada ljudi. Pratio sam i strane zvijezde, bendovi koji sviraju u klubovima, nekakva su elitna jedinica koja se svake večeri prilagođava prostoru, vremenu i uvjetima u kojima svira.
Mi set-listu pravimo pred sami nastup. Kada vidimo gdje smo, kakva je publika, kakva je bina, onda zaključimo šta bismo mogli svirati. Bendovi koji rade velike dvorane, unaprijed znaju šta će raditi, jer je cijela vojska ljudi u projektu, previše da bi im mogao u djeliću sekunde reći sad bih ja ovo. Zato volim male prostore. Sebi možemo dozvoliti luksuz improvizacije, da nam neko dobaci iz publike neku pjesmu i da je mi odsviramo.
Na kraju, tako ispadne najbolje, kao i sve stvari u životu koje ne planiramo.
- Uopće me ne zanima šta bi ljudi htjeli od mene. Strah me je da ću im početi podilaziti, to ne želim i to smatram nefer odnosom. S druge strane, šta nakon toga? Znam izvođače i grupe koji sve to prođu i onda završe u klubovima i kafićima. Strah me je da bi me sve to deprimiralo pa mi se nekako čini bolje neke stvari u životu zamišljati, a možda ih nikada ni ne probati.

Kako prolazi album "Kundera"?
- Nekome je to užas, nekome dosadno, nekome premalo, nekome previše hitoidno. Ali, što se same prodaje tiče, to ide više nego dobro. Neko vrijeme smo bili i najprodavaniji album, ne samo u mp3 izdanju nego i u klasičnom CD izdanju, što mi je drago. Znači da ne kupuje isključivo pop i zabavna publika CD izvođača kojeg cijeni nego i rok publika, ta studentska publika, koja sigurno ne raspolaže velikom količinom novca. Bili smo prešišali i Mišu Kovača. Ja od toga finansijski nemam ništa, ali mi je veoma bitno zbog te populacije.

Nema brendova
Spomenuli ste rok publiku. Pop, folk, turbofolk... Koliko su danas stroge granice između "publika". Na koncu, i između muzičara.
- Zbrkano je isključivo zato što se većina ljudi, muzičara ili tehničara, u muziku dobro razumije prstima ili mozgom, ali ne srcem. Nekome ko muziku smatra poslom ili odličnim načinom zarade, nije problem napisati pjesmu prvo za pop izvođača, a sutradan i za narodnjaka, jer on, jednostavno, kuži na koji način zaraditi pare. Ja nemam takva iskustva niti moji prijatelji to rade. Ali, brišu se granice, to je sigurno. No, i dalje postoje stroge granice kada je u pitanju dobro i loše. I to mi je drago.
Nikada u životu nisam rekao lošu riječ protiv narodne muzike niti namjeravam. I mislim da ne postoji loša muzika. Postoji samo loš način na koji se koristi. Ni atomska bomba nije stvorena iz loših namjera. Ali, nažalost, čovjek ju je zloupotrijebio. U ljudima je problem, ne u muzici. Samo je važno da bude iskreno.
Upravo o toj iskrenosti govorim. Zašto neku pjesmu prodavati pod markicom pop ako je ona klasični narodnjak?
- Zato što svi vole imati taj, hajmo pod navodnicima reći, umjetnički prizvuk. Danas kad kažeš pop, rok ili turbofolk, pa čak i klasika, nije nikakav uvjet da ćeš dobiti kvalitet. Pravilo je da probaš poslušati i odlučiti gdje ćeš to smjestiti.
U kantu za smeće ili u policu.
- Tačno. Nema više brenda u muzici. Nema više brenda ni u čemu. Ni u odjevnim predmetima. Brend je samo brend. A ti kad kupiš vidiš hoće li ti se to raspasti za dva dana ili ne. Nažalost, moraš sam svojim opipom, sluhom, vidom očitati šta je to.

Je li Vam se desilo, vjerujem da jeste, da ste pjevali pred publikom koja nije "Vaša". Recimo, pred publikom "Crvene jabuke"?
- Da. Više puta. Dat ću ti primjer. Nastupao sam, recimo, na Runjićevim večerima, koje su predviđene za izvođače sasvim drugih profila. Kada smo došli prvi put s čudnim aranžmanom, bili smo na neki način marginalizirani i neshvaćeni ozbiljno. Ne od organizatora, od publike. No, kad izvedeš pjesmu kako treba... pola mi ih je kasnije prišlo, priznalo mi da nema pojma ko sam, ali da je u pola pjesme ustalo i aplaudiralo. Ako je nešto dobro, onda je dobro, nema veze pred kim sviraš.
Moram Vas pitati ovo, "kakva je glava" iz koje izlaze tekstovi poput "Lovimo se kartama kože", "Za riječi crtam usne, za glas ti pišem uši", "Ukleši svijet za mene u mrežu ludila i mijene", "Zajedno ćemo otjerati mrave mirisom tek opranih zubi"...
- Ne gledam sebe na takav način. Pokušavam se potpuno distancirati od toga da sebe počnem shvatati ozbiljno i da to što radim prestane biti igra. Ženi sam zabranio da mi čita komentare s interneta. Ako već hoće, neka mi pročita loš komentar, jer me to zabavlja. Čitao sa kako o meni pišu grozote isprovocirani ne znam čime što ja radim. Ne mogu da razumijem nečiju potrebu da piše o meni pola strane, da mi psuje sve, od komunističke majke do nekakve homoseksualne sklonosti... šta sve ne. Pola toga nema veze sa životom... Mene to zabavlja kao neki socijalni problem, svi u anonimnosti imaju pravo kritizirati, svi su vrlo kompetentni za sve.
Još mi niste odgovorili na pitanje. U kojem stanju svijesti nastaju Vaše pjesme?
- Ne znam šta bih ti rekao. Nekada je čak i tupilo. Sad sam imao nekoliko dana poprilične depresije, zapitao sam se i za sebe i za vlastitio zdravlje, stanje planete. Imam i ja faze nerada, gdje mi ništa pametno ne pada na pamet. Ne vidim u tome ništa specijalno. Da ne mistificiram stvar, sve je to stvar igre.
Mislim da ste preskromni.
- Mislim da ne. Kada vidim nogometaša koji dobro igra, meni je to potpuno neshvatljivo. Ja sam potpuno nekoordiniranih pokreta. Evo, slušao sam neke autore, često mi se poslije njihove izvedbe desi da se zapitam da ne znam šta ja ovdje uopće radim. Ima strašno talentiranih ljudi.

Svijest i podsvijest
Nastaju li pjesme kada ste, recimo, u toj fazi depresije?
- Ne. Tada obično ne pišem. Slikam ili radim nešto drugo. Pišem u fazama kada sam dobre volje. Rijetko pišeš o situaciji koja se sada događa. Pišeš o nečemu što se u tvom životu već dogodilo. Meni je, zapravo, najljepše kada kreneš s naumom, kada uzmeš kist ili olovku u ruku i u jednom momentu počne izlaziti nešto što uopće nisi predvidio. I taj sprat na koji se izdigne priča, znači da će to djelo biti toliko bolje. Dakle, svijest krene, a onda kolektivna podsvijest preuzme kontrolu i nastane nešto što i ja čitam poslije i kažem: "Vidi ovo."
Primjećujete li razliku u svojim tekstovima nastalim u nekom sadašnjem periodu i onima iz ranijih faza stvaralaštva? Čemu je pripisujete?
- Nisam završio književnost, bavio sam se likovnošću i studirao je. Moj problem je to što u posljednje vrijeme veoma mnogo čitam. To su sve ljudi koji su, naravno, mnogo talentiraniji od mene i obično nakon dobre knjige imam problem sa pisanjem, jer sam dovoljno samokritičan i dovoljno bistar da vidim koliko je ovo sve moje smiješno u odnosu na genijalnost nekog pisca. I onda stojim pred tim i vidim da mi je taj nivo nedostižan. I obično mi treba jedan period bezveznog pisanja da sam sebe na neki način ponovo stavim na pravi put, da mogu dalje. Čitanje, koliko god je dobro, toliko po mene nekada djeluje frustrirajuće.
Onda blic-pitanje, šta trenutno čitate?
- "Čarobnu goru" Tomasa Mana (Thomas Mann). Pročitao sam dvije knjige austrijskog pisca Tomasa Bernarda (Thomas Bernhard) koji mi se veoma dopao. Pročitao sam dosta njegovih drama pa sam zastao. Nema nikakve logike u onome što čitam.
Pitanje o Vašoj (ne)aroganciji moglo bi biti prikladno za kraj. Neki Vaši zagriženi fanovi smatraju Vas arogantnom osobom.
- Dosta ljudi misle da sam ser.... Čak mi znaju pripisati i neke psihopatske osobine. Mislim da sam potpuno normalan i da čvrsto objema nogama stojim na zemlji. Ali, moguće je da ja sebe ne doživljavam kako treba i da sam stvarno ser.... i arogantan tip. Moja supruga, kada smo se tek upoznali, uopće nije htjela razgovarati sa mnom, jer sam je do te mjere nervirao. A kada me je upoznala, rekla je da je nevjerovatno koliko se prevarila. Tako da ne znam šta bih ti rekao. Ne znam zašto je to tako. Da li sam ja stvarno takav ili je to moj način da se odbranim od otvaranja pred svima...
Prije bih rekla da ste čovjek čvrstog stava.
- Ma, sve je OK dok ne mora šoljica biti isključivo na određenom mjestu u polici!

Suknja ima svoju prednost
Jeste li primijetili da Dino Merlin u svojim scenskim nastupima u posljednje vrijeme često nosi neku vrstu suknje, koja je dio Vašeg stajlinga.
- Nisam. Cijenim svakoga ko se muzikom bavi tako dugo, ko je uspješan i ko je uporan, ali ne pratim mnogo scenu u posljednje vrijeme. Maknuo sam se od medijskih napisa. Pokušavam se izolirati. Vjerovatno je skužio kao i ja da suknja ima svoju prednost.
"Tata, je li ovo madež ili prišt?"
Vaš sin Malik u ranoj je fazi puberteta. Kako se nosite s tim?
- Da, to je ona "denial" (poricanje, op. a.) faza za sve što mu kažem. Srećom, stvarno mislim da izrasta u dobrog čovjeka. Sam sebe korigira. Ali taj udar hormona je jači od njega. I, naravno, svakog jutra prije škole imam pitanje iz sobe: "Tata, je li ovo madež ili prišt?" Naravno, odgovor koji mu ja dam: "Ljubavi, prišt." Kako je gledao moje slike iz puberteta, sav je zabrinut i nada se da neće biti kao ja, jer sam ja bio obasut prištevima.

Ne postoji crno-bijela situacija
Evo prilike za diplomatski odgovor: tekst ili muzika?
- Hm, ne postoji crno-bijela situacija. U nekim pjesmama isključivo tekst, muzika je tu samo da ga poprati, da nije praznina iza. Isto tako, postoje pjesme gdje je tekst suvišan, jer se muzikom uspjelo sve iscrtati. Obično u ovoj našoj vrsti muzike, u nekom pop-rok izražaju, pjesma je dobra kada su tekst i muzika kako treba, kada muzika pomaže tim slikama koje se gomilaju kroz tekst, a tekst okreće novu stranicu u muzici. Ona ostaje kroz vrijeme i ako nije hit.

Ostale vijestiArhiva