Bolovi u udovima (posebno nogama) i trupu su izuzetno česti. Dugo vremena je vladalo mišljenje da su oni posljedica oštećenja korjenovih živaca koji izlaze iz kičmenog kanala, a ako se ne mogu povezati sa oštećenjima ovih struktura, onda se smatralo da su posljedica promjena na međuvertebralnim jastučićima, tzv. diskusima.
Kada je bolesni proces lociran na dio nervnih vlakana koja izlaze iz kičmenog kanala, bolje rečeno od ulaska u međupršljenski otvor pa do kičmene moždine, onda ih označavamo kao radikularni ili vertebralni sindrom. Prema današnjem shvatanju, samo mali broj ovih bolesnika bi stvarno odgovarao tipu radikularnih bolova. Najveći broj ovih bolesnika smetnje može „zahvaliti“ oboljenju struktura koje se nalaze oko tih živaca, a bol se indirektno prenosi na živce.
Računa se da ima više od 80 raznih bolesti koje spadaju u ovu skupinu oboljenja. Te bolove nazivamo različito, a najčešće kao pseudoradikularni sindrom, a često se nazivaju i vertebrogeni da bi se napravila razlika prema prvoj skupini oboljenja. Bolovi kod vertebrogenog sindroma su posljedica tzv. nociceptivnog somatomotornog refleksa blokiranja, tj. imobilizacije ove regije radi smanjenja bolova. Ova refleksna imobilizacija se razvija kada se bolno tkivo imobilizacijom štiti od pogoršanja bolova.
U ovu skupinu uzroka spada veliki broj bolesnih stanja lociranih na hvatištu tetiva, na sinovijalnim i sluznim vrećicama, periostu kosti, većoj ili manjoj skupini mišića ili na koži iznad oboljelog mjesta. U nastajanju i pogoršanju bolova ulogu igraju razni statički i funkcionalni uvjeti, koji dovode do preopterećenja spomenutih tkiva. Među ovim mnogobrojnim faktorima najčešće se optužuju nefiziološki položaj tijela pri radu, dugotrajni neprirodni položaj tijela u mirovanju, padovi na leđa, doskoci na noge iz pokretnih vozila, npr. autobusa ili tramvaja i sl. Za liječenje, koje je nekad prilično teško, neophodno je tačno odrediti uzrok nastajanja bolova i posebno faktore koji pogoršavaju smetnje. Tek kada se postavi tačna dijagnoza, moguće je provesti adekvatno liječenje. U praksi se daju mnogi lijekovi, a u prvom redu antireumatici, analgetici, kortikosteroidi, vazodilatori ili lijekovi koji reguliraju krvni protok, kako ih sada nazivamo, koji imaju svoje opravdanje. Davanje vitamina koje je izuzetno često praktično nema efekta. Važno je uvijek utjecati na psihički status pacijenta, ordinirajući sedative i trankvilizatore, odnosno miorelaksante. Važno je znati da živac reagira bolom samo kada je nategnut ili kod pritiska tvrde strukture na njega. Liječenje radikularnog ili vertebralnog sindroma traje duže, oko 3-4 sedmice, dok se vertebrogeni popravi za 10-ak dana. Najvažnija metoda liječenja od svih nabrojanih je apsolutno mirovanje naročito u bolnoj fazi oboljenja. Dužim ležanjem u diskuse između kralježaka se inhibira tečnost, pa je npr. čovjek nešto viši ujutro, dok je pred večer niži. Ovo „razmicanje“ kralježaka koristi se u liječenju, jer se tako olabave mišići, a patološki supstrat koji dovodi do bolova odmiče se od živaca.

Ostale vijestiArhiva