Kada se govori o high-end grKada se govori o high-end grafičkim kartama, dvije su teorije koje plutaju naokolo. Jedna je činjenica da, penjući se prema gore uz ponudu proizvođača – nebitno bila to Nvidia ili ATI – dobijate sve manje vrijednosti za svoj novac, jer performanse ne rastu proporcionalno cijeni. Ako stvari gledate kratkoročno, to je sve što vas zanima, ali na duže staze, činjenica da u kućištu imate snažan grafički čip i ugodno se igrate, te da isti ne zastarijeva brzo, ublažavaju neugodnu početnu investiciju. Naravno, prošli mjesec smo zaključili da ćete jeftinije proći redovnom nabavkom slabijih modela koje ćete vremenom preprodavati, ali to je očito više truda za ukupno slabije igraće iskustvo.
Jake grafičke kartice su pravi mali zatvoreni sistemi, sa predimenzioniranim sistemima za hlađenje, sopstvenom memorijom i odvojenim napojnim konektorima, jer njihovi GPU-ovi troše daleko više energije od modernih procesora. Zbog nimalo naivne količine toplote koja se generiše, te ograničenog prostora u kojeg treba smjestiti sve komponente koje čine ovo “čudo tehnike“, ventilatori su obično manjeg promjera, pa su bučniji. Većini igrača to ne smeta puno, jer svakako na ušima imaju headset i sve što čuju je svijet igre. Ako im već ne smeta to što ne čuju pozive na ručak, ne vidimo što bi im smetao tamo nekakav fen koji zuji iz kućišta.
Nabavka high-end grafičke kartice je stoga lutrija; nekada ćete dobiti prihvatljivo tih model, ali istorija ovih uređaja pamti i par slučajeva gdje je buka bila prilično izražena, čak i toliko da su ih kritike “pokopale“. Koliko će hladnjak biti bučan zavisi od GPU-a i tržišnih prilika, jer u strašnoj želji da dostignu suparnika, proizvođači pažljivo balansiraju između radne frekvencije GPU-a, vrste hladnjaka i brzine vrtnje ventilatora, kako bi dobili najpovoljniji odnos snage i neizbježnog zujanja, pa kada konkurent ima efikasniji GPU, često frekvencijama daju prednost. A to se onda odrazi na uši korisnika. Karte napravljene po referentnom modelu znaju imati manje kvalitetne hladnjake, pa je uvijek bolje sačekati originalno dizajnirane koji dolaze sa boljim sistemima hlađenja, a i sa ponekom zanimljivom originalnom mogućnošću.
Zadnji par mjeseci imali smo sreće sa high-end kartama, jer je nekolicina njih koje su prodefilovale kroz lab bile naklonjene ušima. Sapphireova izvedba Radeon HD 4890 modela u dobroj mjeri nastavlja taj niz, a to je samo jedna od njenih vrlina.
Počnimo od imena, koje bi nekoga moglo zbuniti, jer na velikoj crnoj kutiji sa likom sličnim Sith Lordu stoje logotipi Toxic i Vapor-X. Toxic je serija fabričkih overclockiranih grafičkh karti ovog proizvođača, od kojih su jače jedino one iz Atomic porodice, a koje obično predstavljaju modele za pokazivanje naokolo i kupljenje uzdaha recenzenata. U posljednje vrijeme je stvorena i Vapor-X serija, jer je Sapphire razvio posebnu vrstu hladnjaka koje koriste karte iz ove porodice.
Stoga, naš testni model je fabrički overclockiran i koristi Vapor-X hladnjak, što sigurno izaziva osmijeh na licu. Kada sa takvim očekivanjima izvadite kartu iz kutije, ostaćete razočarani. Hladnjak sa centralno postavljenim ventilatorom izgleda sasvim obično, a jedini “opasan“ detalj vidljiv sa vanjske strane su tri heatpipes cijevi koje izlaze na gornjem dijelu hladnjaka iz njegovog središta.
Aluminijumski listići raspoređeni su u dvije skupine i postavljeni sa dvije strane na štampanoj ploči centriranog GPU-a, a sve zajedno je prekriveno plastičnim štitnikom koji služi i kao usmjerivač zraka. Vreli zrak se ispuhuje sa strana kartice, po dužini, s tim što dio usmjeren prema unutrašnjosti kućišta ostaje unutar njega, dok se onaj na suprotnom kraju izbacuje van kroz proreze na zadnjem panelu. Na tom panelu, dok smo na njemu, su dva DVI priključka i video-out konektor, dakle sve po P.S.-u za ovu klasu.
To je ono što se vidi. A ono što se ne vidi je najzanimljiviji dio setupa. Sapphire je koncept heatpipes cijevi – najekonomičnijeg i najefikasnijeg vida hlađenja komponenti – razradio i bolje prilagodio odvođenju toplote sa vrele površine čipova velike površine kao što su GPU-ovi. Umjesto uobičajenog metalnog bloka koji posreduje između površine čipa i heatpipes cijevi, koje toplotu dalje odvode do listića na rasipanje u okolni vazduh, cijeli su blok pretvorili u komoru koja funkcioniše po istom zakonu termodinamike.
Znači, unutrašnjost komore je ispunjena rashladnom tečnošću (u ovom slučaju vodom) koja se na vrelijoj površini komore naslonjenoj na površinu čipa zagrijava i kao para prelazi u drugi dio, gdje se ponovo kondenzuje, da bi se proces ponovio. Sa parom odlazi i toplota, gdje je dalje preuzimaju i odo listića dvode heatpipes cijevi. Naizgled, zapitali biste se kako se ovoga niko prije nije sjetio, ali ustvari učiniti komoru funkcionalnom i nije tako lak zadatak. Ključno je nekako “natjerati“ paru da se vrati nazad odakle je došla...
Srž Sapphire inovacije je u mikroskopski poroznom materijalu, sa tako sitnim ispupčenjima da se vide tek pod mikroskopom (vidi fotografiju). Uloga mu je da se svojom poroznošću ponaša kao fitilj, kao što fitilj na fenjeru provodi gorivo. Ovim materijalom su obložene stranice komore i suprotna strana, te kapilarnom akcijom pomažu kondenzaciju pare i slijevanje na vrelo dno komore.
Činjenica da je površina komore veća od heatpipes cijevi poboljšava konduktivnost, a osim toga izbjegava se jedan termo provodnik u odnosu na klasično rješenje. Da sve to ima smisla i pravi rezultate, pokazala su nam radne temperature; u stanju mirovanja, GPU je na 49°, dok se pod opterećenjem penje na 79°, što je podnošljivo i pod opterećenjem nekih 8°C ispod ATI referentnog dizajna (u oba slučaja testirano izvan kućišta). Eh, da, uz jedan detalj... ovo je fabrički overclockirana karta... I to ne bilo kakva. Ali, o tome ćemo poslije.
Pažljivijim čitaocima nije promakao spoiler za buku na početku teksta. Ovdje je bukvalno nema, kartica se ne čuje ni tokom procesa bootanja, nego je odmah od starta potpuno nečujna, što je zasluga koja se možda može pripisati i ATI inžinjerima, jer GPU u 2D modu radi na samo 240 MHz, pa ventilator može ostati lijen. U dužim igraćim seansama, kada je opterećenje stalno (a i kada se instalira u kućište), ventilator se vrti nešto brže i stvara lagano šištavo zujanje. Još uvijek daleko od zvuka koji bi smetao.
Da provjerimo njene “glasovne sposobnosti“, ventilator na karti smo ubrzali do kraja pomoću kontrole u ATI drajverima i da znate da ima potencijala. Glasni bariton itekako može prodrmati okolinu. Ali, ako hoćete kartu dovesti u to stanje, najbolje je da sačekate sunčan dan, iznesete mašinu napolje i na sred’ ulice zaigrate Crysis na full postavkama na što većem monitoru. Skontali ste. Kartica nije potpuno tiha tokom dugih seansi igranja, ali je vrlo tiha, najviše zahvaljujući ventilatoru promjera skoro 90 mm, koji se stoga ne mora prebrzo okretati.
Prije ovog modela, Sapphire je predstavio Atomic izvedbu karte, sa vjerovatno rijetkim GPU-ovima koja uz malo dodatnog napona podnose stabilan rad na 1 GHz. Za ATI, probijanje magične granice je veliki uspjeh, iako Nvidia GPU-ovi odavno jednim dijelom rade i na puno višim frekvencijama. Dizajn GeForceova je takav da su Shader jezgra izdvojena u poseban dio sa sopstvenim clock generatorom, drugačijim od ostatka čipa. Atomic modeli su prilično skupi, dok je Toxic serija prihvatljivija, a ne previše sporija.
Zvanične frekvencije RV790 čipa su 850 MHz za jezgro i 975 MHz za GDDR5 memoriju (efektivno 3900 MHz), dok je Sapphire pod okriljem odličnog sistema hlađenja iskoristio novonastali prostor i ovaj model podesio na 960 MHz i 1050 MHz. Impresivno. Radeoni su do sada obično dolazili tek stidljivo clockani, pa je ovo pravo iznenađenje. U odnosu na referentni dizajn, to je 8-11% brže u igrama, što nije toliko značajno kada se pretvori u FPS-ove u igrama, ali sa ovim “poticajem“ Radeon HD 4890 dostiže i često prestiže svog ključnog rivala – GeForce GTX 275.
Za ovako visoke frekvencije GPU umjesto na 1,3V radi na 1,4V, što je vjerovatno razlog za uključivanje jednog 6-pinskog i jednog 8-pinskog dodatnog PCIe naponskog konektora umjesto dva 6-pinska na referentnom dizajnu. Ništa pretjerano neobično za karte ove klase, pogotovo što Sapphire isporučuje odgovarajući konverter, no ostaje potreba da imate jaču napojnu jedinicu od barem 520W.
Sapphire nije mijenjao čip za regulaciju napona, što je razlog zbog kojeg će ova karta (ali i drugi 4890 modeli) završiti u mokrim snovima naprednih korisnika. Pošto se koristi poznato Voltera kolo, na Internetu se može pronaći konfiguracijski fajl za RivaTuner alat za softversko povećanje napona GPU-a. Heh, možda zvuči nepotrebno, ali koga ove stvari uzbuđuju, doživjeće nirvanu (da ne koristimo drugu, primjereniju riječ) tweakujući GPU sa istom kontrolom kao što se to radi sa CPU-om!
A zar ste mogli pomisliti da bismo se mi mogli suzdržati!? Ah, ah, ah. Bez povećavanja napona, neki značajniji napredak nećete postići, iako je karta tako blizu 1 GHz; čip i memorija su apsolutno prenapregnuti do krajnjih granica, pa i dodatnih 10-20 MHz dovode do artefakata u ATI Toolu. Sa nekim igrama karta će i u takvom stanju raditi bez problema, ali će u nekim doći do plavog ekrana, tako da to ne smatramo stabilnim.
Sa ubrzanim ventilatorom na 50%, kada je buka osjetnija, povećali smo napon na 1,425V i sa blaženim osmjehom posmatrali stabilnih 1 GHz u ATI Toolu. Pošto kod nekih proizvođača RV790 radi na 1,45V, okušali smo sreću i sa ovim naponom, sa kojim ćete dobiti još 50 MHz – 1050 MHz ukupno. Šta da vam kažemo, aktuelni rekord je 1200 MHz, ali uz tečni azot.
Da ne pomislite da smo preko noći promijenili stavove, ovo je bila igrarija od koje nećete imati previše praktične koristi (možda malo uzbuđenja), ali ostaje činjenica da karta već dolazi masno overclockirana. Performanse u odnosu na stock postavke u igrama su osjetno bolje, a da provjerimo koliko je to, napravili smo testove MSI GeForce GTX 285 modela. Testovi sve govore, a računajte samo da je MSI karta fabrički overlclockirana.
Na kraju se opet moramo vratiti priči sa početka teksta. Kod ovakvih proizvoda je najbolje ne tražiti isplativost, jer je nećete naći, posebno u poređenju sa jeftinijim kartama. Radeon HD 4890 je pri tom u specifično lošem položaju, jer su Radeon HD 4870 karte u međuvremenu prilično pojeftinile, a nude solidan procenat njihove snage. Testirani Sapphire model tu stoji nešto bolje zbog osjetno viših fabričkih frekvencija koje povećavaju tu razliku, a u međuvremenu je cijena pala, pa čak i ovako snažna i originalno dizajnirana kartica košta manje nego referentni Gigabyte model kojeg smo testirali prije dva mjeseca.
Što samo pospješuje ukupno divljenje inžinjerskom biseru oko kojeg je izgrađen ovaj proizvod. Sapphire HD 4890 spaja teško spojivo – vhunsku grafičku snagu sa skoro potpunim izostankom buke. Skoro da bismo je mogli preporučiti za sastavljanje potpuno tihe mašine!
Šta drugo na kraju reći, nego: “Ala ga je opravio, svaka mu čast.“

Ostale vijestiArhiva