Za ljubitelje egzotičnih mjesta, Laos predstavlja idealnu destinaciju. Status “posljednjeg romantičnog kutka” stare, kolonijalne Indokine i Azije, stekao je prije svega rigidnom zatvorenošću društva pred svim novotarijama, turističkim najezdama i modernizacijom. Ali, i geografskom upadljivošću, u kojoj pred-njače ogromni pojasevi džungli, kao i neizvjesnošću i opasnošću koja vlada na laoskim putevima.
Za zemlju površine od 240.000 kvadratnih kilometara i nepuna četiri miliona stanovnika, interes je porastao tek s kraja 90-ih godina. Tada su laoski zvaničnici odlučili da budu pristupacniji prema strancima, inače tradicionalno označenim kao element “pometnje i razdora”.
“Kraljevstvo milion slonova” (Lan Ksang), kako se u proslošti službeno nazivao Laos, zemlja je sastavljena od 23 etničke grupe i 16 provincija. Riječ je o zemlji koja je, slično Vijetnamu, svoju slobodu izvojevala nakon tri stotine godina neprekidnih ratovanja sa Vijetnamom, Kinom, Tajlandom, Francuskom i SAD.
Iako je zemlja zvanično komunistička, politička previranja su veoma izrazena. Rojalističke frakcije još deluju u pojedinim područjima, naročito u neprohodnim džunglama i šumama. Ne mali broj ljudi (nikad se nije saznalo i koliko, jer oficijelni izvori i mediji nikada to ne saopštavaju) ubijen je na nekoj od problematičnih laoskih cesta. Ovo se takođe odnosi i na strance. Koliko god, sa jedne strane, ove neprijatne činjenice bile shvačene kao znak upozorenja za turiste, sa druge su strane od Laosa načinile famu i Laos kao avanturističko odredište uzdigle na ravan mitske privlačnosti.
Malo je putničkih destinacija u svijetu skopčano s tolikim rizicima a da su od velike civilizacijske, turističke i geografske važnosti. Sve do okončanja Vijetna-mskog rata, 1975, bilo je iluzorno i pomišljati na putovanje ovom zemljom, sem u funkciji ratnog dopisnika.
Početkom 2000. laoska Vlada, po ugledu na susjedne zemlje, kojima je turistički novac postao važna budžetska stavka, proglasila je “godinu turizma”. Efekti ove kampanje su polovični.
Ko riješi da u Laos i po Laosu putuje u sopstvenoj režji, mora da i danas, kad je bezbjednost na putevima, uprkos mnogim uvjeravanjima u suprotno, samo privid, računa na maksimum rizika i iznenađenja. I na potpuno odsustvo komfora, tradicionalno deficitarnog faktora kada su u pitanju mnoga azijska društva. Kretanje je najprije otežano činjenicom da puteva u tradicionalnom, evropskom smislu riječi, gotovo i nema.
Jedva stotinak kilometara puteva ukupno ima svrhe odista tako zvati (možda nekih početnih 80 km na relaciji Vientian - Savanaket). Naši seoski kolski putevi su za ove puteve nedostižni uzor. Velika satisfakcija za neudobnost, prašinu koja se guta i opasnost od gerilskih prepada jeste veličanstvena, nedirnuta priroda. Stanovnici Laosa još ne znaju za ekološke nedaće i probleme postindustrijskog doba. Divljina ove zemlje i plaši i zadivljuje!
Nepregledni pojasevi šuma i džungli (pod zelenim površinama je više od 78 odsto teritorije) asociraju na predstavu o jednom iščezlom svijetu koji ne bi izdržao poređenje ni sa kasnim srednjovjekovljem. Pojedini djelovi zemlje nisu elektrificirani, a restrikcije struje u drugim poprimaju drastične razmjere.
Na krajnjem istoku, na primjer Sekong, ili jugu (Atapreu), ima je u toku dana svega par časova. Uličnog osvjetljenja nema ni u jednom gradu, uključujući glavni grad Vientian i nekadašnju prestonicu Luang Prabang. Život u ovo doba godine zamire oko 18 i 30 časova, a vrijeme poslije 20 sati već je gluvo doba noći. Odsustvo bilo kog oblika urbanosti tipično je za Laos u cjelini. Laoski gradovi nisu gradovi u uobičajenom, evropskom smislu. Vientian, na primjer, ima glavnu ulicu koja je posuta pijeskom. O asfaltu ovdje ne može biti govora.
U Laosu nema ni bioskopa, ni pozorišta, ni jedne knjižare. Ono što se u Vientianu zove “State Book Store” (državna knjižara) nudi par školskih svesaka, nekoliko atraktivnih razglednica (koje su, naravno, radili stranci) i Lenjinov ogromni poster! Ni jedne jedine knjige! Dva dragstora koji u glavnoj ulici Vientiana konkurentski stoje jedan nasuprot drugog, očekuju samo inostrane kupce. Domaće stanovništvo u njima nema šta da traži.
Pravi barometar i pokazatelj nacionalnog mentaliteta i socijalne skale laoske zajednice i dalje ostaje pijaca. Neki od ovih marketa su izvrsno opremljeni i imaju upravo pristigle proizvode novije singapurske tehnologije (kakav je onaj u gradu Pakse). Drugi, kao onaj u mjestu Kasi, imaju nekoliko drvenih tezgi i na njima su izloženi sumnjivi satovi kineske proizvodnje i plišane mece. Upadljivi kontrast između žitelja gradova i sela još uvijek ne postoji.
Laosko društvo je patrijarhalno društvo, bez obzira na popriličnu toleranciju imanentnu budističkim civilizacijama. Prostitucije u Laosu nema, iako su “zapadnjački” oblici ponašanja uočljivi među mladom generacijom. Komunikacija sa lokalnim stanovništvom je poprilično otežana, jer malo ko govori engleski jezik, ali se pokazuje da u tradicionalno gostoljubivom laoskom društvu čak ni to nije prepreka za komuniciranje sa strancem. Stanovnik Laosa je po prirodi ljubopitljiv i on rado komunicira, a kao i svuda u Aziji kućno gostoprimstvo je podrazumijevajući oblik srdačnosti.

Ostale vijestiArhiva