Slobodno vrijeme
Turistički vodič
Dharavi
17.09.2009. 12:00
Izvor: Gracija
Dharavi
Mumbai je golema čaršija. Finansijska prijestonica Republike Indije i grad u kojem se snimi više filmova nego u Hollywoodu, u svojim skutima krije još jedan, izopćeni, grad. Nedaleko od spomenika Vrata Indije i legendarnog hotela Taj Mahal, koji su nedavno opsjeli neimenovani teroristi, a koji je svojevremeno ugostio i autora ovog teksta, nalazi se Dharavi: grad u gradu.¸

Voda iz močvare
Dharavi je stiješnjen između dvije željezničke pruge koje u Mumbai svakodnevno dovezu i odvezu milione radnika. To je nekada bilo močvarno područje u blizini obale arapskog mora, gdje su tradicionalno živjele ribarske porodice. Brana napravljena krajem devetnaestog vijeka ubrzala je isušivanje močvare, povezala razbacana močvarna ostrvca i stvorila kopnenu masu, ali i uništila ribarsku tradiciju i siromašnim Koli ribarima oduzela jedini izvor prihoda.
Urbanizacija Mumbaija zaobišla je Dharavi, pa tako ni danas nije prikačen na kanalizacionu ili vodovodnu mrežu, o struji da i ne govorimo. Vodovod koji snabdijeva skoro dvadeset miliona stanovnika Mumbaija prolazi kroz Dharavi, ali njegovi stanovnici piju vodu iz plitkih bunara iskopanih u močvarnom zemljištu. Ali, zato prave svoje udžerice na ogromnoj vodovodnoj cijevi. Dalekovodi zaobilaze Dharavi, a njegovi stanovnici kače se licnama na visokonaponske kablove, slično kao što su se stanovnici Sarajeva kačili na “prioritete” za vrijeme opsade. Jednom riječju, i to engleskom, Dharavi je – slum. Ovaj se termin udomaćio u svakodnevnoj upotrebi i postao ključna riječ UN-ovog izvještaja o ljudskim naseobinama u kojem stoji da milijardu i šest stotina miliona ljudi u zemljama u razvoju živi u urbanim sredinama, ali bez osnovnih uslova koji krase takvu sredinu.
To podrazumijeva život u ilegalnim nastambama, bez priključaka na infrastrukturu grada i koji općenito prati ultimativna bijeda. Njihova perspektiva u budućnosti izgleda još gore, broj stanovnika u slamovima će se mnogostruko uvećati do 2030., kada nam vjerovatno prijeti slom života u urbanim sredinama. U Dharaviju živi oko milion stanovnika; naravno, preciznog broja baš i nema, jer ljudi dolaze, umiru i rijetko kad stignu otići prije nego ih život u slamu dotuče. Dharavi je najveći slam u Aziji i jedan od najvećih na svijetu. Za neslavno prvo mjesto najvećeg slama bore se Dharavi, predgrađa Mexico Cityja i Karachija, te Kibera, zloglasno predgrađe Nairobija. U Kiberi je smještena i radnja filma Brižni vrtlar, po romanu Johna Le Carrea, o testiranju novih lijekova na siromašnom stanovništvu slama, s Rachel Weisz i Ralphom Fiennesom u glavnim ulogama. Iako možda ne najveći, Dharavi je jedinstven slam jer se nalazi u srcu superdinamičnog tržišta nekretni To podrazumijeva život u ilegalnim nastambama, bez priključaka na infrastrukturu grada i koji općenito prati ultimativna bijeda. Njihova perspektiva u budućnosti izgleda još gore, broj stanovnika u slamovima će se mnogostruko uvećati do 2030., kada nam vjerovatno prijeti slom života u urbanim sredinama. U Dharaviju živi oko milion stanovnika; naravno, preciznog broja baš i nema, jer ljudi dolaze, umiru i rijetko kad stignu otići prije nego ih život u slamu dotuče. Dharavi je najveći slam u Aziji i jedan od najvećih na svijetu. Za neslavno prvo mjesto najvećeg slama bore se Dharavi, predgrađa Mexico Cityja i Karachija, te Kibera, zloglasno predgrađe Nairobija. U Kiberi je smještena i radnja filma Brižni vrtlar, po romanu Johna Le Carrea, o testiranju novih lijekova na siromašnom stanovništvu slama, s Rachel Weisz i Ralphom Fiennesom u glavnim ulogama. Iako možda ne najveći, Dharavi je jedinstven slam jer se nalazi u srcu superdinamičnog tržišta nekretninama gdje je kvadratni metar stambenog prostora jedan od najskupljih na svijetu.

Svijet reciklaže
Na svakog stanovnika Dharavija dođu skoro dva kvadratna metra životnog prostora. To izgleda otprilike ovako: trideset kvadratnih metara dijeli petnaest ljudi i neutvrđeni broj buba i životinja. I da ne zaboravimo još reći: jedan toalet u prosjeku dijeli pet i po hiljada ljudi. Populaciju ovog izopć enog grada u gradu danas čine uglavnom upropaš teni seljaci iz najveće indijske pokrajine-države – Uttar Pradesha, ili kako je odmilja zovu: JUPI. Svaka sličnost s veselim uzvikom iz našeg jezika je slučajna, i da nije tužna, bila bi smiješna. Seljaci u JUPI-ju žive u skoro feudalnom društvu i svoju zaradu ostvaruju u naturi: riži, ali samo kad rodi. Globalne klimatske promjene im u tome nimalo ne pomažu i sve više djece odlučuje se na avanturu zvanu Dharavi.
Iako otkačen od ostatka grada, Dharavi je neobič no važan za ekonomiju svoje maćehe Mumbaija (etimološki, ime Mumbai dolazi od riječi Mumbadevi – hindu božica i Aai – što znači maj-ka). Naime, Dharavi doslovce proguta i svari sve ono što Mumbai ispljune. Kako je isušivanje mo- čvare uništilo ribarsku zajednicu i ribarski način života i privređivanja, dosjetljive pridošlice su se okrenule pomalo postmodernom izvoru prihoda: reciklaži.
Reciklaža u Dharaviju podrazumjeva recikla- žu svega i svačega: neiskorištenih ostataka boja za farbanje brodova, ispuštenog automobilskog ulja, sirove nafte ili plastike. Teško je pobrojati šta se sve kuha u toj šejtanovoj kuhinji, s obzirom da postoji preko petnaest hiljada malih kućnih radionica- prerađivača. Reciklaža je danas uglavnom obiteljski biznis. Tako se jedna familija specijalizirala u skupljanju praznih kanti boja za farbanje brodova. Svaki član obitelji zadužuje po jednu boju, pa imate gospodina Žutog, gospodina Plavog i tako redom. Ostaci boje se stružu iz kanti, suše na vrućem azijskom suncu, pakuju u platnene vreće i pretvaraju u fini prah – pigment tako što ih vrijedne ruke gospodina Plavog i gospodina Žutog biju povazdan teškim drvenim maljevima. Lako ćete prepoznati ko radi s kojom bojom jer je njihova koža trajno obojena bojom koju su zadužili još kad su bili djeca. Efekat boje u prahu na njihov organizam moderna medicina još treba da istraži.

Djeca radnici
Druga i još unosnija reciklaža je prerada motornog ulja. Ispušteno ulje iz autoradionica skuplja se i kuha u metalnim buradima, što je vrlo rizičan posao, tako da se ulje kuha na laganoj vatri. Na vrhu ogromnog metalnog bureta stoji mladi Indijac i drvenom kutlačom miješa motorno ulje, na laganoj vatri.
U Dharaviju se djeca od šest godina pa naviše bave raznim poslovima. Dobar dio kaftana, prostirki i tepiha koje kupujemo po svijetu nastaje upravo u Dharaviju. Kad se vrijedne dječije ruke potrude, nastaju prelijepi dezeni na na-šim prostirkama. Nije istina da su samo dječije ručice sposobne za tako precizan rad, samo je važno da dovoljno mladi počnu i nauče posao i onda mogu raditi sve dokle ih vid služi. I sve dok im strašni uslovi rada ne dohakaju.
U Dharaviju nema starosne diskriminacije i izrabljivanje dječije radne snage dobija novo značenje. Da nisu došla u Dharavi, dobar dio te djece ne bi doživio zrelo doba u siromašnom JUPI-ju. Dobra dnevnica djece koja prave te divne vezove je dolar dnevno, plus hrana i smještaj. Hranu čini uglavnom riža, a smještaj je tamo gdje i rade, samo prevrnu radne stolove. Od te plate djeca uspiju poslati čak i nešto novca svojim porodicama.
Najopasnije zanimanje, opasnije čak i od razminiravanja Trebevića, jeste reciklaža plastike. Najbolji izvor kvalitetne plastike za reciklažu je obližnja gradska bolnica. Svaki dan kamioni svježeg medicinskog otpada sti- žu u jednu od fabrika u Dharaviju. Sadržaj je raznovrstan: još krvavi, iskorišteni kompleti za transfuziju, šprice, noćne posude i slično. Da bi se plastika ispravno reciklirala, potrebno je prvo razvrstati različite vrste plastike. Dječak od desetak godina sjedi na omanjoj planini svježeg medicinskog otpada i u različ ite kutije golim ručicama razvrstava šprice i setove za transfuziju: klip iz injekcije u jednu kutiju, crni komad gume s klipa u drugu, igla s injekcije u treću, prozirne kese od transfuzije u četvrtu i tako redom. Onda se razvrstani komadi plastike melju i tope u kazanima. Rezultat su komadi plastike od kojih se prave vreće za smeće kakve i mi koristimo. Za vrijeme moje kratke posjete, dječak se barem jedanput ubo iglom u prst. Na moje naivno i nadmeno pitanje je li vakcinisan barem protiv tetanusa, njegov poslodavac se nasmijao i rekao: “Ovdje je tetanus domaća životinja.”