Slobodno vreme
Turistički vodič
Plavo selo, plavi hostel, plava soba
03.04.2009. 12:00
Izvor: Mondo
Plavo selo, plavi hostel, plava soba
Svako ko se ikad uputio u Maroko, čuo je, a zatim i poželeo da bar na jedan dan ode u to maleno seoce, skriveno od pogleda ljudi, ušuškano negde u Rif planinama i okruženo plantažama marihuane. I te plantaže su skrivene, tobože ilegalno je, ali svi znaju gde su. Bilo koja stazica iz sela vodi do plantaža.
To maleno plavo seoce sa beskrajnim lavirintom strmih ulica puno je, kao i svako drugo mesto, navalentnih Arapa koji odmah, po samom izlasku iz autobusa, nude smeštaj, hranu, da budu vodiči, i bez ikakvog srama i bojazni nude pravi marokanski hašiš.
Ugao od 45 stepeni između autobuske stanice i ulaza u selo bio je sasvim dovoljan da zaustavimo prvog taksistu iako je razdaljina bila jedva kilometar uzbrdo.
Sa rančevima na leđima, suncem koje je baš u tom trenu počelo nemilosrdno da peče u novembru, i lakim povetarcem, ta uzbrdica je izgledala nepremostiva.
Taksista je stao negde kod velikih plavih vrata i rekao je da je to mesto koje smo tražili.
Bacili smo pogled na mapu starog grada. Na svakom koraku su bili obeleženi mali hosteli ali mi smo tražili baš jedan. Ako se već nismo uputili na jug onda bar možemo da kažemo da smo spavali u Mauritaniji.
Već prvi korak kroz ta vrata je bio potpuno jasan znak da bacimo mapu i sledimo svoje instinkte pri pronalaženju hostela. Na samom ulazu splet uličica je odavao utisak nepremostivog lavirinta.
Levo desno pravo pa opet levo pa desno pa… Ne znam kako ali eto nas u Mauritaniji.
Cenkanje je nauka vredna zlata a primenjuje se svugde u arapskom svetu.
Od sitnih prodavnica do restorana pa čak i hostela i hotela. Iako postoji cenovnik, on lako upada u vodu, samo je potrebno reći: "Pa ne znam, razmisliću".
I tako smo posle kratkog cenkanja dobili lepu veliku plavu sobu u preslatkom plavom hostelu u plavom seocetu koje se od ranog jutra osetilo na hašiš. Lagano su počeli da se mrdaju ostali stanari hostela posle neprospavane noći.
Tada sam prvi put videla grudvu hašiša. Izgledala je kao grudva zemlje, tako je i mirisala. Posle kratkog ćaskanja jedna Italijanka reče da nas poznaje, iz aviona. Seća nas se sa aerodroma, slušala je ceo naš razgovor sa Marijetom, Italijano-Slovenkom koju smo upoznali na aerodromu.
Tu je bila i neka ekipa Kanađana koji su tu zaglavili već drugu nedelju, iako u seocetu nema šta da se radi. Ta grudva koja liči na zemlju ih drži tu. Tu je i jedan Britanac, stariji lik, sa teško razumljivim akcentom i fenomenalnim pričama o mestima gde je bio i ljudima koje je upoznao…
Istraživanje spleta uličica pokazalo se kao naporan posao. Sve je to išlo uzbrdo i nizbrdo po klizavim kamenim pločama. Tu i tamo se pojavljivao još poneki dosadni Arapin koji bi nas uvlačio u svoju radnjicu i pokušavao da objasni Slobi da mu baš taj džemper od čiste vune odlično stoji i da bi trebalo da ga kupi.
Zatim bismo nailazili na koze i ovce koje lakim skokom preskaču stepenice, jedino one nisu bile plave, mislim, koze i ovce, stepenice jesu. Vrata, prozori, zidovi, pa čak i uličice koje su okrečene u plavo da daju do znanja da su slepe i da tu nema prolaza. Hosteli na svakom koraku, hamami, uska vrata, još uži hodnici…
Dečaci koji trče okolo i vežbaju svoje haslerske sposobnosti i devojčice koje beže od fotoaparata. I onda na kraju vodopad. Izlazak iz plavetnila. I tu su ta dva roga koja se nadvijaju nad selom, dva vrha planine Rif koja izgledaju kao rogovi po kojima je i selo dobilo ime.
I onda povratak u plavetnilo, nekim drugim putem, nekom drugom ulicom, i opet se gubimo u beskrajnom lavirintu i smejemo se dok se lagano spušta noć i onaj povetarac prelazi u oštar planinski vetar. Od negde se širi miris tanžina i budi glad.
Plavi hostel nas čeka, preliven narandžastom svetlošću zamagljenih uljanih svetiljki. Senke igraju po zidovima dok onaj vetar huji oko hostela i tera zavese da igraju svoj ponoćni ples. Plavičasti dim se meša sa mutnim narandžastim svetiljkama, kovitla se prema otvoru na plafonu i samo se smeh ori po hostelu…
Sve ostalo nestalo je u oblaku tog plavičastog dima dok smo ujtru izlazili iz pospanog hostela i strmim ulicama tražili autobusku stanicu… Još jednom smo se osmehnuli Šefšauenu.